PNF (PROPRIOCEPTIVNA NEUROMUSKULARNA FASILITACIJA)
Ono što mi danas poznajemo kao PNF započelo je kao „proprioceptivno olakšavanje“, termin koji je dr Herman Kabat razvio početkom 1940ih. Godine 1954. Dorothy Voss dodala je reč „neuromuskularno“ koja je upotpunila današnji naziv proprioceptivna neuromuskularna fasilitacija odnosno olakšica.
Konceptualni okvir dr Kabata za PNF proizašao je iz njegovog iskustva kao neurofiziologa i lekara. Radovi sestre Elizabeth Kennei, australijske medicinske sestre koja je lečila pacijente sa poliomijelitisom pomoću specifičnih aktivnosti istezanja i jačanja, su bili rani uticaji na dr Kabat-a. Njen rad se tada doživljavao kao odstupanje od uobičajenog tretmana, ali nedostajalo mu je neurofiziološko utemeljenje. Kabat je integrisao tehniku sestre Kennei sa Seringtonovim otkrićem sukcesivne indukcije, recipročne inervacije i inhibicije, i fenomena iradijacije.
Cilj PNF-a
Njegov cilj je bio razviti pristup praktičnog lečenja koji će kliničarima omogućiti da analiziraju i procene kretanje pacijenta, a da istovremeno omoguće efikasnije strategije funkcionalnog pokreta. Zato je važno shvatiti da PNF nije samo pristup lečenju, već je to tehnika koja omogućava istovremeno ocenjivanje i lečenje neuromuskularne disfunkcije. Sredinom 40-tih, novi koncepti dr. Kabata privukli su pažnju bogatog industrijalca Henrija Kaisera, čiji je sin oboleo od multiple skleroze. Zajedno, 1946. osnovali su Kaiser-Kabat Institut u Washington-u. 1948. otvoren je još jedan Institut Kaiser-Kabat u Vallejo u Kaliforniji, a treći otvoren je u Santa Monici, California, 1950. godine.
Sredinom do kasnih 40-tih godina dr. Kabat je započeo potragu za fizioterapeutom koji bi radio zajedno sa njim, lečeći pacijente koristeći njegove nove koncepte.
U decembru 1945. Maggie Knott postala je prva fizikalna terapeutkinja koju je zaposlio dr Kabat. Maggie je sa dr. Kabatom 1948. godine stigla na zapad iz Vashingtona u Vallejo. Nakon dolaska u Vallejo 1948. godine, Maggie Knott je počela da podučava druge fizioterapeute obrascima i tehnikama PNF-a. Iste godine je započela program postdiplomskog usavršavanja kojem su prisustvovali terapeuti iz celog sveta. Taj isti program postoji i danas, 52 godine kasnije, sa posvećenim medicinakim osobljem koje obučava diplomirane fizioterapeute tokom 3 ili 6 meseci specijalistickog staza. Programi kombinuju didaktičku i kliničku obuku koja postuje nasleđe dr Kabata i Maggie Knott.
PNF pristup kineziterapijskom tretmanu je shvaćen kao pozitivna i stimulativna integracija fizičkih i psiholoških faktora (centralna i periferna fasilitacija) kojom se pacijentu olakšava da dostigne najviši nivo funkcije.
Obrasci/modeli kompleksnih pokreta, oponašaju normalne motorne aktivnosti i baziraju se na „Beevor’s aksiomu“ kojim se tvrdi da mozak ne poznaje pojedinačne funkcije mišića, već samo kompleksni (grupni) pokret. U normalnim funkcionalno-motornim aktivnostima različite kombinacije pokreta predstavljaju rezultat aktivnosti velikog broja mišića, preko više poluga, različitog intenziteta. Obrasci kompleksnog pokreta su dijagonalnog i spiralnog karaktera i usko oponašaju pokrete koji se koriste npr. u sportu i drugim funkcionalnim aktivnostima. Spiralno-dijagonalni karakter pokreta održava spiralno-rotatorne osobenosti skeletno-ligamentarnih struktura. Ovaj tip pokreta je isto tako u harmoniji sa položajem, tj. topografskom uspravljenošću mišića izmedju njihovih pripoja i strukturalni karakteristika (smatra se da su pravi mišići skoro prava retkost – m.rectus abdominis i m.masseter).
Razvoj PNF-a je baziran na prethodnim radovima Sir Carles Scherington-a, iz čijeg rada se komentarišu sledeći pojmovi:
- Post – nadražajni efekat – predstavlja produžavanje efekta dejstva stimulusa, koji se produžava proporcionlno snazi i trajanju stimulusa.
- Temporalna sumacija – ponavljanje da se kombinuje i dovede do ekscitacije slabog, subpragovnog stimulusa, koji se događa u okviru kratkog vremenskog perioda,
- Prostorna sumacija – nekoliko slabih stimulusa, simultano primenjenih na različite delove tela mogu uticati jedan na drugi tj. sumirati se na sinapsama i proizvesti ekscitaciju.
- Iradijacija – predstavlja širenje i povećanje snage odgovora, kao rezultata povećane snage ili broja stimulusa. Reč je o širenju ili povećanju odgovora na druge mišiće, bilo u vidu stimulacije ili inhibicije.
- Sukcesivna indukcija – kontrakcija antagonistickih mišića, neposredno pre stimulacije agonista, povećava ekscitaciju agonista.
- Recipročna inervacija – kontrakcija agonista je praćena simultanom inhibicijom njegovih antagonista. Ovo je refleksni odgovor i neophodnost da se izvede normalan, zdrav tj. koordiniran pokret (relaksacione tehnike naročito koriste ovaj princip).
Primena bazičnih fasilitacionih tehnika kroz PNF filozofiju omogućuje terapeutima da pomognu pacijentu da on zadobije efikasnu motornu funkciju i poboljša motornu kontrolu. Bazične procedure se koriste da
- Povećaju sposobnost pacijenta da se kreće i ostane stabilan
- Usmere pokret adekvatnim hvatom i odgovarajućim otporom
- Pomognu pacijentu da postigne koordinisani pokret kroz pravovremeno uključivanje segmenata
- Poveća izdrzljivost pacijentu i prevenira zamor